BRANISLAV JE SA SAMO 19 GODINA IZGUBIO OBA RODITELJA! Sam je odgajao brata, živeli su u užasnom siromaštvu: Otac je spavao u parku, hteli su da mi oduzmu brata
Radio je kao točilac na pumpi, fizički radnik u magacinu, autoelektričar, portir, prodavac na pijaci, amaterski fudbaler. A onda je počeo da piše za novine davne 1993. godine sa 24 godine. Objavio je zbirku pesama "Nenadam se", romane "Zajedničko dvorište","Beogradsko čistilište" i "Dečak na stepenicama". 2025. objavio je zbirku priča "Beogradski gubitnik".
Majka Branislava Bjelice se razbolela kada je on bio drugi razred osnovne škole, a umrla kada je imao svega 19 godina. Čitavu deceniju brinuo je o bolesnoj majci, malom bratu, a oca nije viđao toliko često.
Život Branislava bio je sličan romanu "Dečak na stepenicama" koji je izdao 2015. godine, radi se o dečaku koji nije imao roditelje, koji je znao da će umreti. Branislav je rano izgubio i oca i majku i jako mlad, postao staratelj svom mlađem bratu.
O svom odrastanju govorio je u emisji "Ni pet ni šest" koja se emituje na Kurir televiziji:
- Ja sam imao brata koji je imao 10 godina kada smo mi ostali bez roditelja. Imao sam 18,19 kada su nam umrli roditelji. Brata mog niko nije prihvatio i onda sam ga ja izdržavao, bio je peti razred osnovne škole. Ja sam stalno govorio "rođaci se možda plaše jer je smrt zarazna bolest". Okej, ali birokratija mi nije dozvolila da ga gajim jer nisam imao posao. Nije mi padalo na pamet da ide u dom, dolazila je socijalna služba. Zvao me je fudbaler da idem da igram fudbal u Švedskoj, ali on nije imao pasoš - kaže Bjelica i dodaje:
- Onda ostajem u Borči gde sam dobio stan sa bratom. Našao sam posao i odmah sam otišao u socijalno, ali nisu mi opet dali da budem staratelj jer mi iznos plate nije bio onakav kakav su mi rekli da treba. Bili smo užasno siromašni. Meni rođena braća moje majke nikad nisu ušli u kuću, nikad nam nisu ništa doneli. 38 godina "nemaju vremena" kako kažu. Ne smeta mi to, samo iznosim činjenice.
"Dolazio sam krvav kući"
Bjelica kaže da su ga ljudi pamtili po detinjstvu i njegovim dogodovštinama:
- Bio sam blesav, igrao sam kao golman golman, bacao sam se po betonu, drugi nisu smeli zbog roditelja. Dolazio sam sav krvav, majka je brinula, ali ona je žena 4 godine bila u krevetu. Moja majka je bila dugo u krevet, u fazi gde više nije mogla da bude u bolnici - kaže Bjelica i dodaje:
- Ja sam svaki dan gledao nju kako leži. Ona je dok nije umrla ležala u krevetu. Ti je pomeraš kao predmet. Sa 17 ipo godina sam se zaposlio i majka je plakala kad sam dao otkaz, od tuge i od bolesti je umrla tri meseca posle toga. Radio sam u GSP-u preko veze 6 meseci, nisam mogao više.
"Govorio sam je da se od takvog čoveka skloni"
Sa svojih 7 godina kaže da je tražio majci da se razvede od oca, a kako tvrdi nije mogao da trpi i da sa njim odrasta:
- Nju tada nisam razumeo, sada je razumem. On nas nije maltetirao fizički. U nekom trenutku mi je neki drugar rekao "tata ti spava u parku na klupi" i to jeste bilo tačno. Spavao je u parku gde smo mi igrali fudbal - kaže Bjelica i dodaje:
- I ti sad trebaš da izađeš sa drugarima da se igraš. Mama mi je pričala da će se promeniti, da neće biti takav. Moja majka je mislila da će moći sve sama, da će sve srediti. Ja sam to tada osećao: od takvog čoveka je trebalo samo da se skloni.
Podsetimo, gostujući u emisiji "Neispričano" otkrio je da je posle očeve smrti dobio novac od firme.Tada je imao 19 godina, a kako kaže svako dete bi potrošilo taj novac na budalaštine:
- Tada sam kupio ugaonu garnituru, jer to nikada nisam imao. Razumljivo je da si odgovoran kad imaš svoje dete, ali kad si ti dete, a imaš odgovornost da gajiš dete... Pomišljao sam sto puta da se ubijem. Ne možeš da izdržiš. Ja bih sa 19 godina da idem u grad, da igram fudbal, da nemam odgovornost, da jurim devojke, njega moraš da nahraniš, sve moraš da radiš. Nisam ništa znao o administrativnim zavrzlamama - kaže Branislav i dodaje:
- Jednom sam se sklonio od kiše u neki haustor. Pisala je tabla Centar za socijalni rad opštine. To je onako sudbinski. Mene je neko odozgore poslao u taj haustor na kom sam ja video da piše Centar za socijalni rad opštine Palilula. Popeo sam se na sprat i rekao "Dobar dan, ja sam taj i taj i imam brata koji ima deset godina, mi nemamo tatu i mamu, a on nema zdravstvenu knjižicu. Ja sam zato ušao, ali kada sam to rekao, opkolilo me je pet, šest nekih žena. Oni su hteli da mi oduzmu brata zato što ne mogu da budem staratelj jer nemam stalno zaposlenje. Firma u kojoj su radili i ćale i keva, nam nije nikako pomogla. Došla je komisija da vidi kako izgleda stan u kom živimo. Ali, jedna žena koja je čitala naš članak u novinama, me je zaposlila i time mi pomogla za starateljstvo.
Zabranjeno preuzimanje dela ili čitavog teksta i/ili foto/videa, bez navođenja i linkovanja izvora i autora, a u skladu sa odredbama WMG uslova korišćenja i Zakonom o javnom informisanju i medijima.
Kurir.rs